Društvo arhitekata Beograda

Beograd, Kneza Miloša 7a/III, tel 011/3230 059, tel-fax 011/3239 754 e-mail: sas-dab@EUnet.rs

Razgovor - Aleš Vodopivec

razgovarali Urša Komac, Matej Mljač

 tekst je preuzet iz časopisa Oris, br. 11, 2001 godina.

 

Jeste li oduvijek znali da ćete postati arhitekt? Jeste li možda razmišljali i o drugim mogućnostima?

Ni u kojem slučaju nisam jedan od onih koji su još od malih nogu znali da moraju postati arhitekti. Upravo suprotno. Kad sam se upisivao na sveučilište, kolebao sam se između matematike, psihologije, filozofije i arhitekture. Tek sam kasnije spoznao da je arhitektura u mnogo čemu refleks prvih triju: u velikoj je mjeri matematički racionalna, no kao svako umjetničko djelo istodobno je autobiografska. Naše poimanje prostora ide preko osobnog iskustva - od rođenja nadalje. Jednako izravno i spontano kao materinji jezik. Posljednjih se godina o analogijama između filozofije i arhitekture mnogo pisalo. Arhitektura je filozofiji potrebna kao prispodoba zgrade misaonog sustava, a filozofija arhitekturi za razjašnjavanje suštinskog. Upravo me potonje navelo da sam uz arhitekturu nekoliko godina studirao i filozofiju. I sve sam više uvjeren da je filozofija najznačajnije štivo arhitekta.

U početku sam strahovao da nisam rođen za arhitekturu pa sam zato najprije upisao studij građevinarstva. Tamo sam spoznao da me tehnika ne zanima u dovoljnoj mjeri. Nakon opredjeljenja za arhitekturu imao sam sreću da sam veći dio studija proboravio u blizini prof. Ravnikara. Njegova osobnost i duhovna snaga presudno su obilježili moj daljnji životni put. Ne samo u arhitekturi.

 

Često se pitam, jesam li pravilno odlučio. Mogu li se posve poistovjetiti s pozivom arhitekta? Arhitektura je nedvojbeno struka koja obuzimajući mnoge upravlja njihovim životima. I mojim je poduže upravljala. S godinama sam ipak spoznao da je život  bitno više od arhitekture. U to sam sve više uvjeren. Glede toga bih parafrazirao Giacomettija: arhitektura me jako zanima, no neuporedivo me više zanima istina.

Posao arhitekta je lijep, no često nezahvalan. Uloga i značenje arhitekture i umjetnosti u posljednje su se vrijeme iz osnova promijenili. Kao i sve ostalo postaju dijelom komercijalnog svijeta. Stoga će ubuduće poziv arhitekta biti po svoj prilici i teži. Više od dvadeset godina prakse ostavilo je mnoga gorka iskustva i tek rijetka zadovoljstva. Dakako, to ovisi od pojedinca i njegove osjetljivosti.

Posljednjih sam sedam godina imao sreću da predajem u Školi za arhitekturu u Ljubljani. Kažem sreću, jer to rado obavljam, a istovremeno mi je pružena mogućnost da se kao arhitekt prihvatim samo onog posla koji me uistinu zanima. I ne kao zadnje, prvi sam put u životu plaćen da čitam knjige. To je uistinu privilegija.

 

 

Što mislite o značenju odluka i što o značenju slučajnosti u životu?

Život je prije svega splet slučajnosti i tek rijetko promišljenih odluka. Također sam uvjeren da pragmatizam ne može biti jedina smjernica stvaralačka rada. I tu ima mnogo nepredvidljivosti, iracionalnosti...

 

 

Možete li odabrati nekoliko knjiga koje su najviše utjecale na vaš život? Postoji li knjiga koja je najpresudnije obilježila vaš način razmišljanja?

To nije lako pitanje. Ponajprije to nisu knjige s područja arhitekture, već književnost, filozofija, umjetnost... Kad bih morao navesti samo jedno djelo, rekao bih Fernando Pessoa, The Book of  Disquiet. Upravo se prevodi na slovenski, čemu se uistinu radujem. A inače, uz književne klasike, koji oblikuju čovjeka u vrijeme odrastanja, posljednjih me godina potresla proza Thomasa Bernharda. A u izravnoj svezi s arhitekturom Samaragov Esej o sljepoći. Naša kultura sve se više vezuje samo na vizualno poimanje okoline. Prečesto zaboravljamo da  arhitektura ne dotiče samo vidljivo već i zvuk, opip, miris, sjećanje... Zato smo lani u seminaru izradili projekt kuće za slijepca koji otvara posve drugačije razumijevanje naše struke.

Među filozofima Heidegger još uvijek ima najveći utjecaj na arhitekturno mišljenje. Od suvremenih mislilaca za mene su zanimljivi Virilio, Baudrillard, Enzensberger, Fritjof Capra..., od umjetnika koji pišu Donald Judd, Richard Serra, John Cage, Andrej Tarkovski..., a među samim arhitektima Norberg-Schulz, Rasmussen, Pallasmaa, Zumthor, Murcutt... Premda nema arhitektonskog obrazovanja bez poznavanja klasika kao što su Vitruvije, Laugier, Ruskin, Sitte, Le Corbusier, Kahn... Kad jednom počnemo nabrajati imena, raditi popise, počinje smetati ponajviše ono što nedostaje.

 

 

Držite li da previše teoretskog znanja može sputavati arhitekta u praksi?

Ne vjerujem u to. Ali i danas vrijedi antička mudrost da više što čovjek zna svjesniji je koliko malo zna. Nedavno me pitala neka studentica, postaje li s godinama strah pred praznim papirom što manji. Držim da ne. Meni se obim pitanja i dvojbi samo širi. Ipak stoji da s iskustvom, da ne kažem znanjem, čovjek oblikuje pogled na neka temeljna životna pitanja. Izgrađuje svoj odnos prema svijetu. I to predstavlja polazište arhitekture. Sve dok o ovom svijetu nemaš što reći, nema se što ni staviti na papir. To je onda samo igra forma, a to je za arhitekturu i umjetnost apsolutno premalo.

U svojoj knjizi ("Iz arhitekture - vprašanja umetnosti gradnje", Krt, Ljubljana, 1987) govorite o arhitektonskoj funkciji. Što je arhitektonska funkcija?

 

Možda je termin arhitektonska funkcija odabran pomalo nespretno. Ali treba shvatiti da sam tekst pisao u razdoblju postmodernizma. To je bilo vrijeme kritike golog funkcionalizma. Upravo u toj kritici vidim bitno veće značenje postmodernizma, nego u zgradama. Mogli bismo reći da mi je tada stalo do obrane autonomnosti arhitektonske struke. Htio sam pokazati da svaki element ima uz uporabnu funkciju i neku posve određenu arhitektonsku funkciju. Prema analogiji s estetskom funkcijom. Uz upotrebljivost to je prije svega značenje koje svaki element stječe kroz povijest. A još značajnija je kompozicija koja pojedine elemente povezuje u smisaonu cjelinu. Na taj način svaki element dobiva promišljeno mjesto unutar cjeline. Učinak cjeline u umjetnosti nadasve je značajan. Cjelina daje detaljima smisao. Zato u arhitekturi i danas vrijedi Albertijevo pravilo da je zgrada savršena tada kad joj se više ništa ne može ni dodati ni oduzeti, a da se ne naruši kakvoća cjeline.

 

 

Je li mjesto simbol? Predstavlja li više nego što pokazuje objektivna stvarnost njegova zbiljskoga svijeta ili ne?

Nema dvojbe da mjesto može biti simbol. Ali se na tom mjestu mora nešto dogoditi, nešto što je značajno za određenu zajednicu. Sama arhitektura je obično premalo. Sam se u radu nikad ne pitam kakva će biti simbolična vrijednost izgrađenog objekta. Simbole svatko tumači po svome. I kad čitamo iste knjige, shvaćamo ih svatko na svoj način, toliko koliko nam omogućuje naše znanje, širina vidika i još ponešto. Slično prepoznajemo simbole u prostoru: isti simboli mogu imati u različitim okruženjima, kulturama i razdobljima posve različita značenja. Da spomenem samo svastiku.Pa i značenje egipatskih piramida za današnjeg je turista posve drugačije, nego što je bilo za žitelje starog Egipta.

 

U umjetnosti i arhitekturi od simbola su značajnije metafore. O tome govori već Aristotel u Poetici. Širina mogućih interpretacija jamči bogatstvo umjetničkog doživljaja. Neposrednoj simbolici u obliku poruke u arhitekturi nema mjesta. Arhitektura je u svojoj suštiti ipak apstraktna.

Prije nekoliko desetljeća mnogo se pisalo o semantici u svezi s arhitekturom. No uskoro se pokazalo da se na taj nećemo približiti suštini arhitekture. Kao što rekoh, arhitektura je apstraktna i nema deskriptivnih sposobnosti. Stoga su se svi oni koji su nastojali dokazati analogije između govorenog jezika i 'jezika' arhitekture našli pred nepremostivim raskorakom: pitanjem istine. Istinu rečenoga moguće je provjeriti, dok je istina arhitekture sve ono što je izgrađeno.

Suština arhitekture je ipak krov koji nas štiti, i svjetlost koja ispunjava i razgrće unutrašnji prostor. Arhitekturu shvaćam kao okvir prostora u kojem se može nešto dogoditi. A što će se dogoditi, ne možemo znati. Zato se radi samo o oblikovanju atmosfere, a ne o konkretnoj poruci. Atmosfera prostora pokazuje duhovnu moć arhitekture.

Kad kročimo u kapelu samostana La Tourette postaje jasno: religiozno ozračje stvara svjetlost, a ne vjerski simboli ili elementi crkvene arhitekture.

 

 

Kako biste definirali ono što uspostavlja kvalitetnu arhitekturu? 

Trendovstvo je po mom mišljenju u potpunoj suprotnosti sa suštinom naše struke. Pogledam li unatrag, na posljednja tri desetljeća otkada pomno pratim zbivanja u arhitekturi, mogu nabrojiti preko deset "-izama" koji su svaki za sebe obećavali potpunu obnovu struke i konačan obračun s prošlošću: od neoracionalizma, neorealizma, postmodernizma, high-tech, nove kompleksnosti, dekonstruktivizma, kritičkog regionalizma, minimalizma do ekološkog funkcionalizma, blobova itd, itd. Mnoge arhitektonske zvijezde tog vremena već su zaboravljene: braća Krier, Ricardo Bofill, Peter Cook, Paolo Portoghesi, Robert Stern, Michael Graves, Charles Moore... Kao što su brzo zasjali na nebu arhitekture, jednako brzo su ugasnuli. Njihov rok trajanja kraći je nego kod filmskih glumica. Koga danas nakon jedva jednog ili dva desetljeća od izgradnje još zanimaju njihova djela?

Nasuprot modnih trendova neuporedivo me više mogu uvjeriti radovi onih arhitekata koji ne nose pečat vremena. Naš je svijet prepun površnosti, potrošačkog mentaliteta i manje vrijednoga. Zato me zadivljuje tišina arhitekture. To se događa kada se zgrade "stope" s prostorom. Kao kod anonimnog pučkog graditeljstva. Takvi su prostori nekako razumljivi sami po sebi, a dimenzije vremena blijede. Navest ću nekoliko primjera: primorsko ljetovalište Leca da Palmeira Alvaro Size, Skandinavski paviljon Sverre Fehna u Veneciji, Sirenova kapela u Otaniemiju, Ravnikarov memorijalni kompleks na Rabu, Barraganova ili Murcuttova arhitektura... Nitko se ne pita kada su ta djela bila napravljena. Danas su jednako značajna i aktualna kao što su bila jučer i uvjeren sam da će biti i u budućnosti.

 

Ukratko, pomodnost u arhitekturi me ne zanima. Zato i sve manje prelistavam časopise za arhitekturu. Nekoć je vrijedilo da arhitektura mora odražavati svoje vrijeme, takozvani Zeitgeist i da mora biti pod svaku cijenu izvorna. Mnogi to vjeruju i danas. Osobno sam sve više uvjeren da oboje uopće nije bitno. Tek kad arhitektura izgubi vremensku dimenziju, uistinu se može približiti umjetnosti. Umjetnost je jedina čovjekova aktivnost koja očuvava. A to znači da vrijeme za nju nije značajno. Plečnikov rad je najbolji dokaz da prava arhitektura nema vremensku dimenziju.

Još uvijek smo kod pitanja što je zapravo kvaliteta arhitekture. Vjerojatno nećemo nikad naći pravi odgovor. Nedvojbeno mora biti svaka zgrada upotrebljiva, funkcionalna. To je preduvjet arhitekture. Ali to nije dovoljno. Nužna je spiritualna dimenzija prostora koju shvaćamo samo kroz osobno iskustvo. Zašto nas neko zdanje može ganuti? Što nas u prostoru smiruje ili potrese? To je potpuna mistika koja se samo na racionalnoj osnovi ne može protumačiti. A to je suština, ili bolje, draž naše struke.

 

 

Mjeri li se kvaliteta arhitekture danas sve više kroz medije? 

Bojim se da je doista tako. Kažem da se bojim, jer sam prema suvremenim medijima vrlo suzdržan. Ponajprije zato jer se od vrlo korisnog pomagala pretvaraju u gospodare naših života. Suvremeni su mediji vrlo agresivni. To se danas odražava u našoj svakodnevici. Ponajviše kao izokrenuti odnos između iluzije i zbilje. Sve se više čini da naša realnost više uopće ne postoji ako nije prisutna u medijima. Medijska zbilja dnevnog događanja, kulturnih i političkih zbivanja postaje značajnijom od stvarnosti. Više vjerujemo ekranu nego zbilji. Zato mnogi govore o hiperrealnosti novih medija. Oni postaju svojstvena prijevara našega vremena. Virilio čak tvrdi da obznanjuju nihilizam kibernetskog doba.

Sve se to zorno pokazuje upravo u arhitekturi. Suvremeni mediji naime imaju posve druge zakonitosti nego arhitektura. Mediji traže novine, različitost i iznenadnost bez obzira na kvalitetu... Suprotno tome arhitektura je zavjetovana materijalnosti i stremi ka trajnosti. Njena postojanost mjeri se desetljećima i stoljećima, katkad tisućljećima. A medije zanima ponajviše trenutak i komercijalni uspjeh. Zato saveznike traže među športašima, filmskim glumcima, pop glazbenicima, a sve više i među arhitektima.... Poplava predodžaba i ideja o suvremenoj arhitekturi koju donose mediji često je daleko od stvarnosti građene okoline. Premda se stvarno već u antici, uz dobro i lijepo, ubrajalo među tri osnovne vrline. Pa ipak je danas za mnoge arhitekte važnije predstavljanje njihova djela u medijima, nego značenje izgrađene arhitekture u prostoru. Kad je objekt završen, treba ga fotografirati i objaviti, zatim se s njime može dogoditi što bilo. Tako arhitektura postaje sama sebi namjerom. Postaje medijskim avanturizmom koji gubi dodir sa stvarnošću. Dok mediji prikazuju procvat naše struke, stanje je u našoj svakidašnjoj okolini iz dana u dan sve beznadnije. Zbilja građene okoline i arhitekture daleko je od medijskog sjaja. Očita je na svakom koraku. No pitanje je koga uopće još zanima? Ukratko, i u arhitekturi se otvara temeljna dvojba: autentičnost ili fikcija, Dogma ili Hollywood?

 

 

Jednom ste napisali da se kod samopromocije radi o pomanjkanju samorefleksije...

Samopromociju moja generacije još nije poznavala. Arhitekturu smo poimali kao dio kulture, da ne kažem umjetnosti. Na poslovnost smo gledali nekako svisoka, kao na dio svijeta koji nije naš. Istodobno smo bili odgojeni u duhu stalne dvojbe glede stvarnog značenja vlastita rada. Zato se i danas pitam što uopće može biti doprinosom pojedinca u nepreglednom obimu kvalitetne arhitekture koja je bila izgrađena u prošlosti? Što je uopće moguće još dodati? U toj optici doprinos pojedinca danas može biti tek skroman. 'Pojavljivanje' Le Corbusiera u našem vremenu više nije moguće. Svijet je postao previše kompleksan da bi prihvatio jednog spasitelja (odrešenika - demiurga?). I najperspektivnija 'zvijezda' može prosuditi stvarne dimenzije svijeta ako se zagleda u zvjezdano nebo: konstelacija zvijezda je stara od nekoliko godina do nekoliko stoljeća - neke vidimo dakle na onom mjestu gdje sjale onda kada je Michelangelo stvarao svoja majstorstva.

No time ne želim reći da je naš rad beznačajan. Dapače. Svakim je danom i prije svega  svakim je neuspjelim zdanjem manje prostora. I sve veća napučenost pokazuje da svijet nije bezgraničan. Otuda i pitanje koje postaje sve aktualnije: Što već izgrađenom uopće još smijemo dodati? Ukratko, riječ je o posebnoj odgovornosti naše struke koja je posve drugačija od odgovornosti slikarstva, glazbe ili književnosti. Upravo zato ego arhitekta ne može biti polazište našega stvaranja. I u tome vidim opasnost od fenomena zvijezda u našoj struci.

Pojavu samopromocije mogu shvatiti kao izraz sveopće komercijalizacije našega vremena. Medijska pozornost nije objektivno mjerilo kakvoće našega rada. To dokazuju primjeri o kojima sam već govorio. Nekritična samopromocija ide ukorak s rastućom poslovnosti u našoj struci. Zahtjevi za sve većom efikasnosti doveli su nas u bizarnu situaciju da se uspješnima čine oni koji rade 16 sati na dan, noće više u hotelima nego kod kuće, ukratko,

nemaju vremena za sebe i za ovaj jedini život koji nam je tako škrto odmjeren. Spominjete samorefleksiju. Tko li ima u našem svijetu još uopće vremena, mira i strpljenja za nju?

 

 

Što mislite o knjigama ( UN Studio, MVRDV, SMLXL) koje objavljuju neki medijski eksponirani biroi, a koje neki arhitekti shvaćaju kao biblije? 

Svako je arhitekturno djelo jedinstven i neponovljiv odgovor na specifične značajke i kvalitete lokacije te na prirodu zadatka. Arhitektonske su biblije namjenjene onima koji sami o ovom svijetu i našem mjestu u njemu nemaju što reći. No takve su knjige opasne za mlade koji prvenstveno traže slike, a ne duhovne dimenzije arhitekture. I što je još gore - u međunarodnim zvijezdama vide svoje uzore.

 

 

Neki filozofi drže da je 19. stoljeće bilo stoljeće produkcije, 20. stoljeće stoljeće organizacije, a da bi s 21. stoljećem trebalo nastupiti stoljeće u kojem će središnje pitanje biti orijentacija. Što mislite o tome?

U grubim crtama se slažem, iako 21. stoljeće vidim više kao vrijeme dezorijentacije. Američki sociolog Richard Sennet govori o pojavi tzv. "drifter society" . To je društvo koje nema socijalnih ciljeva, nije stabilno i ne zna kamo vodi razvoj. Danas nitko ne zna tko doista postavlja pravila. Sve klasične društvene institucije povlače se pred vladavinom globalnog gospodarstva. Prije ili kasnije pokazuje se da iza svih političkih odluka stoji ekonomski interes. Kako rekoh, jedina alternativa potpunoj komercijalizaciji našega svijeta ostaje kultura, a time i umjetnost.

U tom svijetlu vidim i iznimno značenje 1968. godine za moju generaciju. Studentski nemiri širom svijeta tada su snažno poljuljali temelje svih institucija. Ne želim veličati to vrijeme. Pa ipak mislim da smo tada posljednji put vjerovali u neku bolju budućnost koja neće biti utemeljena samo na materijalnom izobilju pojedinca već i na solidarnosti šire zajednice.

Gubitak te vjere donio je političku anemiju društva. Ono danas živi bez ikakve zajedničke perspektive u smislu životnog projekta. Na taj način smo zakinuti za dublji smisao ljudske egzistencije... Da ga uistinu nema više, svjedoči popis događaja koji su Slovence zadnjih godina još bili u stanju izvući na ulice: usidrenje američkog nosača zrakoplova u Koparskom zaljevu, cestovni transport najvećeg tereta - uparivača za nuklearnu elektranu Krško, posjet američkog predsjednika Clintona Ljubljani...

 

 

Gdje su žarišta problema koja na području arhitekture stvara globalizacija? 

Arhitektura je od svih umjetnosti najviše vezana na konkretan prostor. Zanimljivo je da Grci nisu poznavali riječ koja bi označavala prostor u njenom apstraktnom značenju. Poznavali su samo riječ topos, a koja znači konkretnu lokaciju koja je zaposjednuta onim što na njoj stoji. Kad razmišljamo o prostoru, neizbježno je pitanje što tome prostoru pripada, što je na njemu postavljeno.

Prava je arhitektura uvijek refleks prostora. Bez obzira kad je nastala, ona je takva kao da je tamo oduvijek. Upravo lokalne osobitosti mjesta diktiraju svojstvena arhitektonska rješenja. Tada zdanje nije postavljeno u prostor, već samo postaje dijelom prostora. Na taj način prostor čuva svoju prepoznatljivost i pomoću arhitekture. Danas nestaju neka obilježja prostora i regionalne posebnosti arhitekture. A time i mi sami gubimo svoj kulturni identitet.

Kako očuvati taj identitet, pa ipak ostati suvremen? To je danas jedno od središnjih pitanja. I ono se ne tiče samo manjih naroda već cjelokupne civilizacije. Ukoliko će se ona dakako uopće još temeljiti na kulturnoj raznolikosti, a ne samo na ekonomskoj logici multinacionalnih društava.

 

Zbog svega toga ne vjerujem u globalizaciju arhitekture, jednako tako ne vjerujem u globalizaciju kulture i umjetnosti. Oni koji govore o globalizaciji kulture, zaboravljaju da je globalizacija moguća samo u obliku razmjene, kako robe tako i kulturnih dobara i umjetničkih djela. Međutim, autentično je stvaralaštvo uvijek pojedinačno, individualno i, kako već rekoh, autobiografsko. Vezano je na konkretne ljude i prostor.

Globalizacija se arhitekture pokazuje na taj način da arhitekti grade jednake zgrade u Americi, Njemačkoj ili na Mediteranu. To ukazuje na aroganciju naše struke koja se ne obazire na bogatstvo kulturnih razlika koje su ugrađene u višetisućljetnoj povijesti. U tom sam pogledu euroskeptik.

 

 

 

Povećava li multikulturalnost raznolikost i smanjuje li homogenizaciju? 

Multikulturalnost je danas prisutna posvuda. Ali to nije nikakav nadomjestak za izvorno iskustvo autentičnih kultura. Ako se kulturne razlike smanjuju na račun globalizacije, ovaj svijet postaje sve nezanimljiviji. A naš život siromašniji, pa i neka nalazimo talijanske restorane na svim kontinentima. Kineska kuhinja u New Yorku posve je drugačija od one u Kini. Često u njoj kuhaju Kinezi koji još nisu vidjeli svoju domovinu.

Sve je očitije da globalizacija donosi unifikaciju najrazličitijih kultura po modelu američkog načina života. Tko uistinu poznaje Ameriku, time se ne može oduševljavati.

 

 

Kakvo je značenje arhitekture u procesima globalizacije? 

Kultura i umjetnost su u prošlosti postavljale društvene norme. Davale su stvarima smisao i identitet. Umjetnici su značili savjest društva i njegovo kritičko zrcalo. U naše vrijeme kultura postaje dio medijskog tržišta. Podaci pokazuju da je industrija kulture u Americi sektor ekonomije s najbržim rastom. To su film, televizija glazbena industrija, globalni turizam, moda, razni tematski parkovi i slično. Globalizacijom i kultura u Europi prelazi u komercijalnu sferu. To se očituje u tome da čak umjetnost, pa i arhitektura, postaje apostolom tržišta i globalne ekonomije.

Arhitektura je kao dio kulture jedan od branika od komercijalizacije našeg svijeta.

 

 

 

Bi li arhitekt trebao imati moć kojom bi utjecao i s etičkog stajališta na konačne odluke građenja? 

Arhitekt nesumljivo ima moć i utjecaj na izgradnju okoline. Često kažemo da je arhitekt od svih stvaralaca najmanje slobodan u svome radu. Vezan je na želje i materijalne mogućnosti naručitelja. Ali to ne pogađa autonomnost njegovih umjetničkih i temeljnih ljudskih dilema.

 

 

Vidite li problem u rađanju novoga načina života u kojem se rad i stanovanje sve više prepleću? 

Problem vidim ponajprije u tome da se očito ne pitamo diže li nam se uistinu na taj način  kvaliteta života? Digitalni mediji (notebook, mobitel itd.) danas doista omogućuju da čovjek svoje radno mjesto nosi sa sobom. Pa i kući. Navodno danas već dvadeset milijuna Amerikanaca koristi dom kao radno mjesto. Čovjek na taj način doduše povećava svoju efikasnost i to prije svega tako da je na raspolaganju 24 sata na dan 7 dana u tjednu. Amerikanci to zovu "life of endless work" koji donosi neslućena psihička opterećenja i napetosti. Riječ je zapravo o modernom obliku ropstva a koji mnogi na žalost vide kao dio obećane budućnosti.

S druge pak strane rad kod kuće znači i upad u privatnost domaćeg okruženja. Na taj način gubimo zanji otok mira i pažnje koji su za kvalitetu života toliko značajni. Informacijska tehnologija posegla je u našu privatnost i izvan doma. U tom smislu dopuštam sebi privilegiju da nemam mobilni telefon. Putem njega smo zapravo neprestano kontrolirani. Štoviše: ako sam prije nekoliko godina nakon dužeg vremena sreo prijatelja u gradu, pali bismo si u zagrljaj, a danas s njime ne mogu ni razgovarati. Gotovo u pravilu već razgovara preko mobitela. Maše mi da malo pričekam, a kad prestane razgovarati, opet mu zazvoni... Tako zaključujem da susret više nije moguć i radije odem. Možda ćemo u budućnosti svi postati svojevrsni "teletubbiesi s ugrađenim antenama i monitorima.

Da ne bi bilo nesporazuma. Nisam nikakav fanatičan protivnik suvremenih tehnologija. Dapače. Tehničke su me novosti već odmalena fascinirale. Mnoge su nadasve korisne, često čak spašavaju ljudske živote. I u arhitekturi tehnologija može biti pomagalo za postizanje duhovnih kvaliteta prostora. Fosterova arhitektura nedvojbeno potvrđuje.

Ali sve sam više uvjeren da tehnologija sama po sebi ne jamči nikakvu kvalitetu. Ona je samo jedno od sredstava koje su nam u arhitekturi na raspolaganju za ostvarenje naših zamisli. Nakon svih tehničkih katastrofa koje smo doživjeli zadnjih desetljeća morali bismo se ipak pitati kada tehničke inovacije uistinu znače napredak za našu civilizaciju. Možemo li uopće govoriti o napretku ako je nezaposlenost u zemljama Europske zajednice danas nekoliko puta veća nego što je bila šezdesetih godina?

Da završim. Sve više opažam da nova oruđa mogu i smanjivati kvalitetu života ako ih  upotrebljavamo na način koji je za čovjeka štetan. To se može dobro primjetiti u našim crtaonama na fakulztetu. Mobilni telefoni remete radnu koncentraciju i nekadašnje stvaralačko ozračje. Elektronski su mediji uistinu svojevrna prijevara: neprestano nam daju osjećaj da smo drugdje nego što doista jesmo. U prošlosti se čovjek pomoću zemljovida i sata snalazio u prostoru i vremenu. Danas to ne zadovoljava.

 

 

Mislite li da je kult arhitekta u slovenskom društvu i struci u zalasku? 

Vjerojatno je kult prejaka riječ za ulogu koju je ikada imao arhitekt u slovenskom društvu. Čak i Plečnik koji je uživao najširi ugled. Kritike koje su objavljivale dnevne novine nakon izgradnje groblja Žala bile su toliko uvrijedljive da ih je i danas teško čitati.

A posljednjih desetljeća ugled naše struke neprestano pada. Mislim da sam o uzrocima barem neizravno već govorio. Sve dok nas više zanima glamour medijske raskoši nego zbilja, naručitelji doista nemaju razloga da nas poštuju. Zato i traže arhitekte koji će napraviti nacrte po diktatu njihovih želja, a ne one koji struci imaju ime. Ljudi trebaju pomoć pri gradnji jednako kao što trebaju liječnika, učitelja ili odvjetnika.

 

 

Pređimo na slučaj stambenog naselja Koseze u Ljubljani gdje ste također jedan od autora arhitekture stambenih zgrada. Je li to primjer iz prakse gdje je moć kapitala pregazila arhitekturu i kako se to moglo dogoditi kad je tamo bila okupljena elita slovenskih arhitekata? 

Koseze su za mene gorko iskustvo, pa zato o tome što manje. Prvo, ne bih rekao da je oko projekta Koseze bila okupljena elita slovenske arhitekture. Barem se nadam da to nije elita naše struke. Drugo, ja se više ne smatram autorom kuća u nizu jer su izgrađeni objekti predaleko od moga idejnog koncepta. A na pitanje je li taj slučaj pokazuje odnos kapitala prema arhitekturi, mogu odgovoriti samo slijedeće. Investitor nije imao posvemašnje povjerenje u arhitekte, jer su u natječaju  većinom pobijedili studenti. Nerado govorim o tome jer još uvijek vjerujem u rad mladih. Danas doduše manje nego prije tog iskustva. No ipak treba reći da se u pravno uređenome svijetu to ne bi moglo dogoditi. Jednostavno zato što studentima nije dopušteno sudjelovati u izvedbenim natječajima. Ne želim braniti investitora, ta uništio je i moj rad. Ipak treba razumijeti da studentima ne može povjeriti investiciju u opsegu stambene četvrti. Zato je cjelokupni posao predao birou kojega je zanimao samo komercijalni dio posla, a ne kvaliteta arhitekture. Tako smo mi autori izgubili nadzor nad projektom.

 

Moramo biti svjesni da će kulturnih naručitelja ubuduće biti sve manje. Bogati mecene koji su znali cijeniti i uživati u kulturi i umjetnosti pojava su prošlosti. S novom ekonomijom kapital prelazi u ruke mladih poduzetnika i burzovnih posrednika koji nemaju vremena za kulturu. Zato je posve besperspektivno jadikovanje da naručitelji ne pokazuju zanimanje i razumijevanje za kvalitetu arhitekture. Ubuduće bit će jih još manje. Struka mora ponovo steći povjerenje naručitelja. Mislim da nam u tom pogledu uzor može biti Vorarlberg. Ili australski arhitekt Glenn Murcutt čiji rad doista uljeva optimizam glede budućnosti naše struke.

 

 

Koje bi osobine ličnosti morao imati dobar arhitekt?

Središnje pitanje naše struke danas nije stil, već moral. To se pokazuje u našem odnosu prema naručitelju, prema prostoru, širem društvu... Arhitekta danas najčešće vidimo kao nekakvog dvoživca: malo je inženjer i ponešto umjetnik. Već je u antici navodno arhitekt trebao svladati nevjerojatan opseg znanja: od hidrogradnja do astronomije. Kasnije su ta znanja dobila svojevrsnu ekskluzivnost i to je kumovalo rođenju masonstva.

Ipak, pitali ste za karakterne osobine arhitekta. Rekao bih poštenje, skromnost, socijalna osjetljivost, dar opažanja, prostorna osjetljivost i likovni sluh, što se može naučiti, te nešto mašte, sposobnost rada u skupini i još ponešto.

Mnogi veliki arhitekti u prošlosti bili su navodno karakterno vrlo problematični, primjerice Wright. A većini je arhitektura značila sredstvo za postizanje širih društvenih ciljeva. Vjerovali su da svojim radom grade bolju budućnost cjelokupnog društva, ne samo 'ljepšu' arhitekturu. Premda je ta vjera često bila naivna, mislim da posve bez socijalnih perpektiva ipak ne ide. Naš rad tada gubi svoj smisao.

 

 

Bi li arhitekt morao predstavljati dio društvene elite i na kakav način?

Ne znam otkud ta ideja. Ni naš rad ni naša uloga u društvu ni u čemu nisu elitni. Arhitektura ne može nasititi gladne. Ali oblikuje ozračje prostora i time utječe na to kako se ljudi osjećaju. Ona je samo prostorni okvir svijeta u kojem će živjeti naručitelj. Sa svim svojim problemima, željama i snovima. Ako danas mi arhitekti vjerujemo u elitizam svoga poziva, to je samo posljedica toga da smo izgubili kontakt sa stvarnošću i da naša struka postaje sve više sama sebi dovoljnom.

 

Kako rekoh, arhitekta vidim kao nekoga koji mora čovjeku pomoći izgraditi utočište, krov nad glavom. I to jeftinije nego što gradimo danas, sa boljim stambenim uvjetima, za okolinu pogodnije. Kad budu ljudi spoznali da im je u tom pogledu arhitekt koristan, tada će naš poziv steći nekadašnji ugled.

 

 

Što je glavna smjernica, crvena nit seminara koji vodite na ljubljanskoj Školi za arhitekturu?

Predavati mogu samo ono u što vjerujem. To je s jedne strane pitanje stvarnosti arhitekture i s druge pitanje duhovnih dimenzija našeg rada. To se, dakako, ne može lučiti, pa ipak. Studentima želim na vrlo konkretan način pokazati oboje, ili bolje rečeno, obje strane istoga.

Zato svake godine organiziramo arhitektonsku radionicu u manjem naselju ili mjestu. Tamo nastojimo pomoći u rješavanju najaktualnijih prostornih problema. Cjelokupan seminar preseljavamo na koji tjedan tamo kako bi se studenti upoznali s načinom života, susreli s mještanima, saznali njihove želje, probleme a i realne mogućnosti. I upravo to što živimo među mještanima, raspravljamo s njima i uz crtaći stol i u mjesnoj gostionici, učvršćuje međusobno razumijevanje i poštovanje. Već me neko vrijeme zaokuplja  želja da na kraju jedne takve radionice koji od projekata stvarno i izgradimo. Studenti bi se suočili s konkretnošću arhitekture: sa žbukom, lopatom i žuljevima.

S druge strane u seminaru radimo i kraće, eksperimentalne, posvema apstraktne zadatke. Odnose se na probleme svjetlosti, teksture, ritma..., na one najpoetičnije teme koje pomažu u oblikovanju atmosfere prostora. Redovnim večernjim predavanjima, na koje pozivamo umjetnike, kritičare, teoretičare itd., studentima pokušavam približiti svijet suvremene umjetnosti.

Spoznaje i iskustva stečene na obje strane studenti provjeravaju svatko kroz svoj projekt koji izrađuje tijekom cijelog semestra. Njihov je rad uvijek vezan na konkretnu lokaciju. Tu se svatko susreće sa svim problemima arhitekture - od straha pred praznim papirom, preko traženja osnovnog koncepta, konstrukcijskog rješenja, oblikovanja atmosfere prostora, tehničke i tehnološke obrade projekta do problema prezentacije i obrazlaganja svoga prijedloga.

 

 

Mislite li da se arhitektura može podučavati i stvarati na način recepta?

Naravno da ne! Arhitektonski rad, kao i svaka prava umjetnost, samo postavlja norme. U stvaralačkom procesu ima mnogo spontanosti, slučajnosti i nepredvidljivosti. U tome je i draž našega rada. Stvaralački je proces u svojoj biti samopropitivanje. Zato mora svaki student sam tražiti svoj odgovor, svoje rješenje pri čemu mu je nastavnik tek pomoć i poticaj.

Zato poučavanje arhitekture iziskuje vrlo osoban odnos između studenta i nastavnika. U tome se nalazi i zamka, jer se taj odnos često pretvara u sušto oponašanje nastavnika. Držim da je nastavnik uspješan tek kada studentu pomaže u osobnom razvoju, kad studenta potiče da u sebi otkrije sebe sama. A to traži iznimnu strpljivost s obje strane. No bojim se da naše vrijeme tome više nije sklono. Mlade zanima brz uspjeh, a u arhitekturi nema prečica.

 

 

Koristite li kao pedagog i arhitekt različite medije u oblikovanju prostora?

Nadab14novni medij je govor. Slike su suviše zavodljive. Riječju lakše dopiremo do pojmova koji su značajni za shvaćanje bitnoga. Govor je udaljeniji od konkretnog doživljaja nego slike, bliži je apstrakciji.

Ipak vas po svoj prilici zanima koristimo li se računalima. I njima također, premda računalo vidim samo kao jedno od oruđa arhitekta. Ali ne i kao najbolje. Prvenstveno zato jer zavodi u tom smislu da se ljudi sve više bave samim računalom i njegovim mogućnostima nego arhitekturom. Čak jedan od svjetskih genija računarstva tvrdi da je glazbalo neuporedivo bolji posrednik: njime čovjek brzo i točno izražava svoja najdublja čuvstva. I za arhitekta su crtež i maketa bitno bliži. Računarska je crta konačna, ona je veza između dvije točke. A crta povučena rukom implicira nedovršenost, otvorenost, metaforu... Računalo može zamijeniti čovjeka samo kada čovjek sam podredi svoju misao računalu.

 

 

Neki misle da ideja u arhitekturi nije značajna. Vjerujete li u tu ideju?

Ne samo da vjerujem da je značajna, za mene je ideja u arhitekturi bitna, primarna. Upravo zato mislim da je veza između arhitekture i filozofije toliko značajna. Već kod Platona nastupa ideja kao jedino mjerodavno tumačenje bivstva. Takovrsno tumačenje prevladava u cijelom zapadnom mišljenju, ta grčku filozofiju shvaćamo kao početak zapadne filozofije. Upravo ideja pojašnjava razliku između gole egzistencije stvari i njene biti.

Zato i renesansni filozof Marsilio Ficino obrazlaže arhitekturu kao materijalizaciju ideje. Arhitektonska koncepcija zgrade djelo je čovjekova uma. Arhitekt koncipira zgradu u glavi, koncipira ideju zgrade, a kasnije je grade drugi onako kako ju je zamislio arhitekt... Ideja je vodilja arhitektonskog koncepta zdanja i tome se podređuje sve drugo. Ukratko, upravo dominacija ideje nad materijalnim luči arhitekturu od golog graditeljstva. Kako rekoh na početku, ako nema ideje, ostaje samo igra formi, samo crtačka vježba. Uopće ne znam kako povući crtu ako nema ideje. To pitanje očito nije samo problem našega vremena koje želi fascinirati ponajprije slikama. Već je Loos upozoravao da su arhitekti zbog pomanjkanja ideja svodili našu struku na grafičku umjetnost.

S onima koji tvrde da ideja u arhitekturi nije potrebna mogu se složiti samo u ovome: istina je, nitko ne može preskočiti svoju sjenu.

 

 

Što mislite o ulozi romantike i racionalizma u arhitekturi?

Racionalnost me vrlo privlači, pa ipak držim da bi svijet bez romantične, bolje reći čuvstvene dimenzije za čovjeka bio nepodnošljiv. To je u arhitekturi vrlo očito, jer prostor dodiruje sve ljudske osjete. Zgrade upravo na taj način utječu na kvalitetu našeg života.

U kojem vam je ostvarenom projektu uspjelo izraziti arhitektonsku ideju i na kakav način?

Vjerojatno upravo s objektima groblja Srebrniče. Nadam se da se u tom djelu može razabrati barem nešto od onoga što nastojim izreći u našem razgovoru.

Radi se o objektima na šumskom groblju. Za mene je bilo nadasve uzbudljivo graditi u prirodnoj okolini. Postoji nešto elementarno u postavljanju pregrade, međe ili zida. U svim je vremenima čovjek na taj način označavao svoj prostor u svijetu. Pa i grobljima. Ništa nova, iznenađujuće i uzbudljivo nije potrebno u objektima, jer oblikovni je svijet prirode neizmjerno bogat. Arhitektura traži dijalog s okolinom preko kontrasta između rašćenih oblika žive prirode i strogosti geometrijskoga reda arhitekture, između materijalnog i spiritualnog, između spontanog i racionalnog, između živog i neživog.

Htio sam stvoriti prostor tišine i mira. Kao suprotnost svijetu u kojem živimo. Arhitektura je zato posve gola, nijema, rasterećena svih slika, prispodoba i iluzija. Samo ono što jest: utočište posljednjeg oproštaja.

Zašto mislim da je u tom djelu možda najočitije ono što mi je bilo na umu? U to me uvjerava prije svega ocjena koju je izrekao Yehuda Safran jest čista, asketska arhitektura koja nadilaženje postiže jasnim, mentalnim potezom. Premda živimo u doba visoke tehnologije, arhitektura ostaje zavjetovana mistici, jasnoj i koncentriranoj gesti čovjeka koji se tim medijem izražava. To vrijedi i za umjetnost. Kad je umjetnički proizvod čitljiv, osušen, tada može nastupiti misao u svojoj punoj snazi..." Pročitavši to, bio sam uistinu iznenađen. Kako može netko s tolikom točnošću razabrati u mome djelu ono što me u struci najviše zanima?

 

 

Postoji li objekt u kojem je u što je moguće čišćem obliku obuhvaćena arhitektonska ideja?

Neke sam već spomenuo na početku našeg razgovora. Među njima se možda ističe Skandinavski paviljon Sverre Fehna. o je jedno od arhitektonskih čuda 20. stoljeća. Nadilaženje struke ne događa se formalnim bogatstvom, skupim materijalima, konstrukcijskom drzovitošću ili tehnološkom zahtijevnošću. Riječ je o jednostavnoj i uvjerljivoj misli arhitekta kojom je udružio prirodu, svjetlost i unutrašnji prostor u začudnu, posvema skandinavsku okolinu: sjevernjački skromno i suzdržano, gotovo mistički tiho, sa znakovitom mekoćom nordijske svjetlosti, smjernim odnosom prema prirodi...

Mogao bih nabrojiti i više primjera. Ipak, ovog se trenutka prisjetih projekta Jamesa Turella iz serije Skyspaces postavljen u vrtu Izraelskog muzeja u Jeruzalemu... To nije klasična arhitektura, nije djelo arhitekta, već umjetnika. Pa ipak se radi o prostoru nevjerojatne duhovne snage. Prije mnogo godina našao sam se tamo. Posve nepripremljen ušao sam kroz prolaz u veliku gomilu, u nekakvu kvadratnu sobu srazmjerno skromnih dimenzija. Tlo je bilo obloženo kamenom koji se cijelim svojim obodom dizao u klupu. Iznad klupe bili su goli, bijeli zidovi s velikim izrezom u stropu. Okvir izreza stanjivao se prema svome rubu te tako prividno podupirao nebo. Nebeski je svod na taj način bio premješten u razinu stropa. Prostor se tako širio prema gore - u bezmeđe. Otvorila se beskonačnost kao dio trenutne, dosežne realnosti. Prostor je to koji našu realnost premješta u svijet sublimacije i duhovne transcendencije.

 

 

 

 

 

DAB

Društvo arhitekata Beograda je dobrovoljna, nevladina, neprofitna, stručno-naučna, interesna, profesionalna, nestranačka organizacija naučnih i stručnih radnika u oblasti arhitekture, zasnovana na slobodi udruživanja, i otvorena za saradnju sa drugim naučno-stručnim, privredenim i ostalimorganizacijama na bazi međusobnog uvažavanja, uzajamnog poštovanja i samostalnosti u radu.

Adresa sajta dab.rs
logo
Društvo arhitekata Beograda
Beograd , Kneza Miloša 7a/III
Tel 011/3230 059,
tel-fax 011/3239 754
E-mail: sas-dab@EUnet.rs
Pratite DAB

Facebook
Twitter
DAB  programi i inicijative

Bina